Poglavlje 23 blokirano je zato što se zakoni koriste kao instrument političke kontrole, a reformski proces kao prostor za pregovaračku trgovinu sa Evropskom unijom.
Pregovaračko poglavlje 23 (Pravosuđe i osnovna prava) u Srbiji danas ne pokazuje samo izostanak reformskog napretka, već i jasan obrazac političkog upravljanja reformama. Vlast najpre proizvodi institucionalno nazadovanje, a zatim njegovo delimično otklanjanje predstavlja kao dokaz konstruktivnosti i napretka na evropskom putu.
Najjasniji primer su takozvani „Mrdićevi zakoni“ – paket izmena pet pravosudnih zakona usvojenih po hitnoj proceduri, bez prethodnih konsultacija sa relevantnim institucionalnim akterima i civilnim društvom. Venecijanska komisija je konstatovala da su ove izmene uticale na hijerarhijsku kontrolu u javnom tužilaštvu, privremena postavljenja i premeštaje javnih tužilaca, kao i da njihove manjkavosti, posmatrane zajedno, podrivaju ranije garancije tužilačke samostalnosti i sudijske nezavisnosti.
Problem nije samo u sadržini ovih zakona, već u tome što su oni naknadno postali jedan od političkih uslova za „otkočenje“ evropskog puta Srbije. Time se stvara opasan presedan: regresivne mere koje nisu bile predviđene Akcionim planom za Poglavlje 23, niti proizlaze iz Reformske agende, prvo se usvoje, a zatim se njihovo povlačenje ili ublažavanje tretira kao reformski rezultat.
Takav pristup ne meri stvarni napredak, već sposobnost vlasti da proizvede krizu, a zatim naplati njeno delimično smirivanje.
Istovremeno, stvarni problemi Poglavlja 23 ostaju nedovoljno adresirani. Prema YUCOM-ovom monitoringu, od pada nadstrešnice u Novom Sadu u novembru 2024. do aprila 2026. zabeleženo je najmanje 78 slučajeva eksternog neprimerenog uticaja na pravosuđe.
To znači da su funkcioneri Vlade, narodni poslanici ili predsednik Republike Srbije javno kritikovali, targetirali ili optuživali nosioce pravosudnih funkcija zbog postupanja u predmetima od javnog interesa. Pored spoljašnjih pritisaka, postoje i unutrašnji pritisci u okviru sudova i javnih tužilaštava.
Zbog toga bi centralno merilo napretka u Poglavlju 23 moralo biti pitanje da li sudije i tužioci mogu da postupaju nezavisno i samostalno, bez političkih pritisaka, unutrašnjih pritisaka, kampanja diskreditacije i pretnji odmazdom. Pravosuđe nije nezavisno samo zato što zakoni formalno sadrže garancije nezavisnosti. Ono se može smatrati nezavisnim tek kada institucije pravovremeno reaguju na pritiske, kada se prijave neprimerenog uticaja proveravaju transparentno i kada se štite oni koji na pritiske ukazuju. Slično važi i za osnovna prava.
Isto tako, proces izbora Saveta REM-a ne može biti tretiran kao dovoljan indikator napretka u oblasti slobode izražavanja ako se odvija u uslovima urušenog poverenja, spornog postupka i gotovo potpune političke kontrole medijskog prostora.
Povlačenje ili “korekcija” „Mrdićevih zakona“ ne sme se posmatrati kao reformski napredak, već kao uslov za povratak na stanje pre nazadovanja. Napredak u Poglavlju 23 treba ocenjivati prema stvarnim rezultatima, a ne formalnim koracima poput formiranja Saveta REM-a, već prema nezavisnom funkcionisanju institucija i zaštiti osnovnih prava.
Zato realan uslov u oblasti slobode izražavanja ne može biti samo „izabrati Savet REM-a“. Problem REM-a nije samo u tome da li će Savet formalno biti izabran, već da li ta institucija može nezavisno da funkcioniše u medijskom sistemu koji je godinama izložen političkoj kontroli, pritiscima i zarobljavanju javnog prostora. Realni indikatori morali bi biti bezbednost novinara, zaustavljanje nekažnjivosti napada, prekid kampanja protiv nezavisnih medija i stvaranje uslova u kojima regulator može da postupa nezavisno od političke moći.
U takvim okolnostima, realniji uslovi za napredak Srbije u Poglavlju 23 moraju biti vezani za zaštitu nezavisnosti pravosuđa, bezbednost novinara, aktivista i branitelja ljudskih prava, kao i za delotvorno postupanje institucija u slučajevima pritisaka, napada i zloupotrebe javnih ovlašćenja. Prema izveštaju NUNS-a, tokom 2025. godine u javnim tužilaštvima formirano je 140 predmeta povodom događaja na štetu novinara, uključujući 50 predmeta u kojima su oštećene novinarke.
Prema YUCOM-ovom izveštaju, u 2025. godini registrovano je najmanje 317 napada na branitelje ljudskih prava, pri čemu je prvi put broj incidenata van Beograda premašio broj incidenata u glavnom gradu. U 2026. godini YUCOM-ova Mapa napada na branitelje ljudskih prava već beleži najmanje 135 napada. Svakodnevno se suočavamo sa pritiscima i sužavanjem prostora za delovanje civilnog društva – od opskurnih podkasta, tabloidnih kampanja, do predloga za izmene zakonskog okvira koji se odnose na slobode izražavanja, okupljanja i udruživanja, privođenja i najgorih optužbi za rušenje ustavnog poretka.
Iz svega navedenog proizilazi, u najmanju ruku sledeće: povlačenje štetnih zakona ne sme se tretirati kao reformski napredak.
„Mrdićevi zakoni“ pokazuju kako se reformski proces pretvara u političku igru sa Evropskom unijom. Umesto da reforme iz Poglavlja 23 jačaju nezavisnost pravosuđa i samostalnost javnog tužilaštva, vlast je usvojila izmene koje su upravo te garancije oslabile. Pošto ovi zakoni nisu bili reformska obaveza Srbije njihovo uklanjanje može biti samo vraćanje na prethodno stanje, a ne dokaz napretka.
Stvarni test Poglavlja 23 nije tekst zakona, već zaštita sudija i tužilaca od pritisaka. Uslovljavanje u oblasti pravosuđa mora biti pomereno sa formalne korekcije propisa na stvarnu zaštitu sudija i javnih tužilaca.
Merilo napretka treba da bude javno i pravovremeno reagovanje pravosudnih saveta i Vrhovnog javnog tužilaštva na slučajeve neprimerenog uticaja, transparentno postupanje po prijavama i zaštita onih koji ukazuju na pritiske, naročito u predmetima koji se odnose na visoku korupciju, policijsko postupanje, proteste i zloupotrebu javnih ovlašćenja.
Formiranje Saveta REM-a ne može biti zamena za slobodu medija i bezbednost novinara. Postavljanje izbora Saveta REM-a kao jednog od ključnih uslova za napredak nosi rizik da se duboka kriza slobode izražavanja svede na personalno popunjavanje jedne institucije. Ako ne postoje uslovi za nezavisno funkcionisanje regulatora, formalni izbor Saveta neće promeniti stanje u medijima, već može dodatno prebaciti odgovornost na nezavisne kandidate, civilno društvo i medije.
Evropska unija treba da izbegne zamku u kojoj se otklanjanje politički proizvedene štete tretira kao reformski napredak.
Poglavlje 23 u Srbiji danas nije blokirano zato što nedostaju novi zakoni, strategije ili akcioni planovi. Blokirano je zato što se zakoni koriste kao instrument političke kontrole, a reformski proces kao prostor za pregovaračku trgovinu sa Evropskom unijom.
Zato je sada posebno važno da Evropska unija ne prihvati povratak sa minusa na nulu kao dokaz napretka. U iščekivanju novog izveštaja o napretku Srbije ključno je da se jasno razdvoji stvarni reformski učinak od saniranja štete koju su same institucije proizvele.
Povlačenje ili neutralisanje negativnih pravosudnih izmena može biti samo minimalni preduslov za vraćanje na prethodno stanje, ali ne i dokaz napretka u oblasti vladavine prava.
Stvarni napredak mora se meriti time da li su sudije i javni tužioci zaštićeniji od političkog i unutrašnjeg pritiska, da li institucije reaguju na neprimereni uticaj, da li novinari, aktivisti i branitelji ljudskih prava mogu da rade bez pretnji i napada, i da li građani ostvaruju svoja prava bez straha od represije.
Bez takvog pristupa, otvaranje novih klastera i pozitivnije ocene u izveštajima neće biti podsticaj reformama, već nagrada za simulaciju napretka i okretanje leđa građanima Srbije.
U mišljenjima su izneti stavovi autora i ne predstavljaju nužno stavove uredništva portala Savremena politika.


