Normalizacija nastave, ukoliko je tako uopšte možemo nazvati aktuelni proces u osnovnim i srednjim školama širom Srbije, otvara važno pitanje: šta se dešava sa pravima zaposlenih u prosveti koji se, nakon što su izrazili podršku učenicima i studentima, sada vraćaju redovnim obavezama?
Mnogi su dobili umanjenje zarade, pojedini se nalaze pod suspenzijom zbog nedolaska na posao, dok su oni sa ugovorima na određeno vreme u neizvesnosti da li će im radni angažman biti produžen. Nažalost, stanje u mnogim kolektivima dodatno otežavaju narušeni međuljudski odnosi unutar nastavnog kadra i školskih odbora, što će iziskivati vreme i trud za oporavak i povratak osnovnom poverenju.
Nesporno je da nastava od kraja novembra prošle godine nije funkcionisala redovno. Već pre tragičnog događaja u Novom Sadu, određeni broj prosvetnih radnika bio je u štrajku. Na sam dan tragedije, sva četiri reprezentativna sindikata prosvetnih radnika organizovala su jednodnevni štrajk i protest u Beogradu. Nakon nesreće u kojoj je 1. novembra pala nastrešnica, situacija se značajno promenila. Učenici, najpre srednjoškolci, a zatim i osnovci, pružili su podršku studentima u blokadi fakulteta i obustavili nastavu. Deo nastavnika pridružio im se u štrajku, dok su se drugi solidarno uključili u blokade nastave i škola.
Da li se radilo o štrajku?
Važno je naglasiti da nije svuda bila reč o zakonski definisanom štrajku. U mnogim školama deo nastave nije mogao da bude održan jer su učenici kolektivno odbijali da prisustvuju nastavi. Tamo gde su prosvetni radnici bili u štrajku situacija je takođe raznolika. Negde se radilo o takozvanom zakonskom štrajku uz obezbeđivanje minimuma procesa rada, dok je na drugim mestima obustava nastave zbog štrajka bila potpuna. Čak i tamo gde je nastava bila obustavljena u potpunosti nikako ne znači da nastavnici nisu dolazili na posao, naprotiv najčešće su učestvovali u mnogobrojnim aktivnostima učenika koje su iziskivale mnogo truda, napora, planiranja, a često i rad znatno posle radnog vremena, pa i vikendima. Sve ovo ukazuje da je situacija bila manje više haotična u mnogim školama, ali da su se prilike uveliko razlikovale u svakoj od njih. Da stvar bude složenija, iako naš Zakon o štrajku (sadašnji je donet 1996. godine i odavno je sazrelo vreme da se donese novi) predviđa obevezu minimuma procesa rada kada se radi o štrajku u oblasti obrazovanja (čas u trajanju od 30 minuta), međunarodna tela koja se bave ovim pitanjima u svojim stavovima jasno ističu da obrazovanje ne bi trebalo da bude oblast u kojoj se prilikom štrajka zahteva taj minimum jer se time dovodi u pitanje samo pravo na štrajk.
Pored toga važeći Zakon o štrajku predviđa da ako se štrajk ispoljava okupljanjem zaposlenih, mesto okupljanja učesnika u štrajku ne može biti van poslovnih radnih prostorija, odnosno van kruga poslovnog prostora zaposlenih koji stupaju u štrajk, što takođe može u znatnoj meri da obesmisli sam štrajk. Ovo je bitno zbog toga što je pitanje kakva bi bila praksa Evropskog suda za ljudska prava ukoliko dođe do sankcija prema zaposlenima, a oni u zaštiti svojih prava dođu pred ovaj sud (ESLJP donosi presude u slučajevima kada se radi o povredi prava na štrajk, ali posredno, kroz tumačenje člana 11 Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji garantuje slobodu okupljanja i udruživanja, uključujući pravo na osnivanje sindikata i pristupanje istima radi zaštite svojih interesa).
Mogu li zarade biti umanjene?
Zbog toga što se nastava nije odvijala u punom kapacitetu Ministarstvo prosvete uputilo je dopis školama kojim je naložilo da se zarade prosvetnim radnicima obračunavaju u skladu sa brojem efektivno održanih časova. Ukoliko je broj časova bio umanjen zbog štrajka ili obustave nastave, zarade su proporcionalno smanjene. Međutim, Ministarstvo je omogućilo korekciju zarada nakon realizacije plana nadoknade propuštenih časova, koji su škole trebalo da dostave nadležnoj školskoj upravi. Ova odluka izazvala je kontroverze. Čak je i Udruženje sekretara (pravnika) osnovnih i srednjih škola upozorilo direktore da dopis Ministarstva ne predstavlja pravni osnov za smanjenje plata, ističući da se prava i obaveze zaposlenih mogu uređivati isključivo zakonom ili podzakonskim aktima, a ne dopisima. Mnogim zaposlenima zarade su smanjene bez ikakvog pravnog akta koji bi pratio dopis o smanjenju zarade. Ako je negde i bilo osnova za umanjenje zarada u konkretnim slučajevima, sam način na koji je to urađeno u većini slučajeva nije bio u skladu sa zakonom. Mnogi zaposleni ostali su bez pravnog akta kojim bi smanjenje bilo formalizovano, što im daje osnov za žalbu inspekciji rada i eventualnu tužbu u roku od tri godine. Tužba jeste (često) krajnji način da se zaštiti ovo pravo i ne treba zazirati od njenog korišćenja kao sredstva da se povređeno pravo na ugovorenu zaradu zaštiti pred sudom.
Pitanje je na koji način bi sudovi rešavali ovakve situacije i kakva praksa bi bila ustanovljena jer, iako Zakon o radu kada govori o zaradi spominje obavljeni rad i vreme provedeno na radu, nastavnici jesu dolazili na posao i neretko bili angažovani čak i više od punog radnog vremena, odnosno fonda časova svakog od nastavnika. Dodatno se postavlja pitanje šta se dešava sa porezima i doprinosima, jer postoje informacije da su uplaćeni u punom iznosu, dok je neto zarada smanjena, što dodatno komplikuje pravni okvir.
Šta sa ugovorima o radu na određeno?
Najranjivija tačka su zaposleni sa ugovorima na određeno vreme. Njihov status je najosetljiviji jer poslodavac ne mora obrazlagati odluku da ne produži ugovor. Kada istekne vreme na koje je zaključen ugovor o radu na određeno vreme, poslodavac samo rešenjem konstatuje da je istekao rok za koje je ugovor bio zaključen. To otežava dokazivanje diskriminacije zbog učešća u štrajku ili podrške učenicima. Ipak, određeni dokazi, kao što su svedočenja o pritiscima ili upošljavanje manje kvalifikovanih osoba, mogu pomoći u zaštiti prava pred sudom.
Izmene kolektivnog ugovora
Smirivanju situacije nisu doprinele ni izmene Posebnog kolektivnog ugovorom za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika. Iako su u januaru 2025. potpisane izmene kolektivnog ugovora koje donose određena poboljšanja u vezi sa plaćenim i neplaćenim odsustvom, otpremninama i solidarnom pomoći, senku na te izmene baca činjenica da se određene povlastice odnose samo na članove reprezentativnih sindikata, čime se produbljuju postojeće razlike među zaposlenima, a postavlja se čak i pitanje moguće diskriminacije.
Ne treba biti stručnjak da bi se zaključilo da obrazovni sistem u Srbiji prolazi kroz duboku krizu, a položaj prosvetnih radnika je naročito ugrožen. Ipak, važno je ohrabriti sve zaposlene da iskoriste raspoloživa pravna sredstva u zaštiti svojih prava. Sada je, možda više nego ikad, borba za zaštitu narušenih i ugroženih prava, pitanje i njihove lične i profesionalne egzistencije.