Ključni dan u mom građanskom aktivizmu je bio 30.06.2020.god. Siguran sam da je bio i jedan od najvažnijih datuma u mom životu. Tog dana u posetu Opštoj bolnici Novi Pazar je došla premijerka Ana Brnabić, Ministar zdravlja Zlatibor Lončar i potpredsednik Vlade Rasim Ljajić. Povod za njihov dolazak je bio šminkanje katastrofalne situacije u Opštoj bolnici Novi Pazar. Situacija je takođe bila loša ako ne i gora u Domovima zdravlja u Sjenici i Tutinu. Od aprila pa sve do njihove posete situacija se u Novom Pazaru, kada je u pitanju pandemija COVID-19 pogoršavala iz dana u dan. Kulminacija je bila upravo tokom njihovog dolaska. Tada smo imali 10 do 15 sahrana dnevno u Novom Pazaru.
Ja sam i ranije pokazivao neke sklonosti ka građanskom aktivizmu jer sam ušao u klinč sa lokalnom policijom u vezi sa bahatim saobraćajnim policajcima i premlaćivanjem sugrađanina Eda Limara od strane policije i organizovanjem protesta u vezi tog slučaja. U tim aktivnostima stekao sam izvestan broj istomišljenika i prijatelja. Bili smo svesni i prihvatali smo da je bolest i smrt sastavni deo života. Da je pandemija zarobila ceo svet i da je svet u problemu. Međutim, ono što nismo mogli da prihvatimo je odnos zdravstvenog sistema i režima prema užasu koji se odvijao pred našim očima u našem gradu. Naime, oni su išli od selektivnog lockdown-a do predizborne kampanje gde je bilo moguće da okupiš masu ljudi i da skočiš među njih. Svo vreme rukovodstvo Opšte bolnice Novi Pazar se ponašalo kao da se ništa vanredno ne dešava. Sa javnošću uopšte nisu komunicirali. Poznato je da gde nema komunikacije da tu onda ima glasina i da su one glavni izvor informacija za neobavešteno stanovništvo. Neki pacijenti smešteni u bolnici su javno na društvenim mrežama objavljivali svedočanstva o teškom stanju u bolnici. Naviknuti na maćehinski odnos prema njima od strane svakog režima naši sugrađani su ćutke tražili načine kako da prežive. Lečili su se po kućama, porodice su tražile veze i vezice kako da svoje najmilije izvuku iz Opšte bolnice Novi Pazar i da ih proslede u tercijarne zdravstvene ustanove. Prvi javni istup nekog iz Opšte bolnice Novi Pazar je bilo gostovanje direktora Meha Mahmutovića na Radio-televiziji Novi Pazar gde je priznao da ima 20 lekara i 40 medicinskih sestara obolelih od COVID-19. To gostovanje je bilo izazvano insistiranjem određenih pojedinaca kako iz grada tako i iz dijaspore da daju pomoć Opštoj bolnici Novi Pazar. Direktor Meho Mahmutović je u početku odbijao da primi tu pomoć jer bi time priznao da situaciju ne drži pod kontrolom. Par dana pre dolaska premijerke, potpredsednika Vlade i ministra zdravlja, Meho Mahmutović je tražio pomoć iz drugih zdravstvenih ustanova. Tada su došli neki lekari iz Kragujevca koji su bukvalno „očistili“ bolnicu od pacijenata. Svako ko je mogao da stoji na nogama poslat je kući. Valjda da ne bi boli oči uvaženim gostima.
Čitav taj odnos prema pacijentima i njihovim porodicama bio je duboko uvredljiv za sve stanovnike ovog grada. Ispunio nas je gnevom i željom da nešto uradimo. Da ne budemo samo pasivni posmatrači. Kada smo čuli da gospoda iz Vlade dolaze rešili smo da ih dočekamo i da im ne damo da održe predstavu kakvu su planirali. Nas četvorica je otišlo ispred bolnice i tamo nismo zatekli nikog. Nismo znali šta da radimo. U tom trenutku su se pojavila vozila sa „uvaženim gostima“ iz Beograda. Bili smo udaljeni nekih desetak metara od njih. Počeli smo da im dobacujemo i skandiramo a ja sam spontano krenuo da emitujem live na svom Facebook profilu koristeći svoj privatni mobilni telefon. Uniformisana i neuniformisana policija je bila zbunjena i nije znala kako da reaguje jer se to nikada do tada nije desilo u Novom Pazaru. Prenos uživo je momentalno gledalo 800 ljudi, a na licu mesta se pojavilo oko 150 ljudi. Uglavnom se radilo o porodicama pacijenata. Vlastodršci su krenuli sa svojom unapred pripremljenom predstavom. Na to njihovo bahato ponašanje okupljeni narod se razjario. Njihova poseta se pretvorila u totalni fijasko. Rasim Ljajić je prilazio okupljenima i molio ih je da se smire i da ne skandiraju. Videlo se da mu je neprijatno i da je uznemiren mogućnošću da ga ceo događaj pretvori nebitnim na domaćoj političkoj sceni. Jer cela njegova politička karijera se bazira na tome da izigrava „poštenog i lojalnog Bošnjaka“ i da drži pod kontrolom stanovnike Sandžaka za račun bilo kojeg režima u Beogradu. Zauzvrat, od tih režima je bio masno obeštećen za takvu ulogu dok su stanovnici Sandžaka preko njega i njegove partije dobijali samo mrvice od onoga što im treba i pripada. Da stvar bude gora po njih nekolicina medicinskih radnika, uposlenika Opšte bolnice Novi Pazar im je u znak protesta okrenula leđa. Marketinški gledano ta poseta Vučićevih hamala Novom Pazaru se pretvorila u totalni fijasko. Ana Brnabić i njena svita nije prošla ništa bolje ni kad je krenula da obilazi odeljenja po bolnici jer su naletali na gnevne članove porodica obolelih i umrlih pacijenata.
Od tog događaja je prošlo više od godinu dana. Dovoljno je vremena da se naprave određene analize. Naime, čovek kad nešto radi voli da njegov trud bude nagrađen uspehom. Da li smo mi tog dana doživeli uspeh sa svojim spontanim građanskim aktivizmom? Definitivno da jesmo! To bez ikakve zadrške tvrdim. Da li je moglo brže, jače i bolje? 😊 Sigurno da je moglo, ali ako se uzmu u obzir sve okolnosti desio nam se neverovatan uspeh. Krenuću prvo redom da nabrajam ono što vidim kao naš uspeh.
Prva i najvažnija stvar je da smo skrenuli pažnju na problem stanovnika Novog Pazara, Sjenice i Tutina. Režim više nije mogao da laže i da glumi da je sve u redu. Do tada smo bili prepušteni sami sebi. Država i državna pomoć kao da nije postojala. U Novi Pazar je počela da pristiže pomoć kako iz zemlje tako i iz inostranstva. Najvažnija pomoć je bila ona u medicinskom kadru. Nesposobni Meho Mahmutović je pod izgovorom da ima problem sa srcem sklonjen privremeno sa mesta direktora Opšte bolnice Novi Pazar. Režim je bio toliko uzdrman da se Aleksandar Vučić pojavio na Radio-televiziji Srbije sa nekakvim slikama angio sala koje i dalje nemamo, sa nekakvim obmanama i spinovima. Čak je ljude koji su protestvovali nazvao navijačima, narko dilerima, nasilnicima i sl. Mene je lično nazvao nasilnikom. Njegov strah da situacija može da se otme kontroli je bio jasno vidljiv. Najvažniji pomak koji smo ostvarili je da je lečenje i tretman obolelih u Opštoj bolnici Novi Pazar poboljšan usled našeg aktivizma.
Drugi veoma važan uspeh koji smo ostvarili je da oslobodimo lekare da se pobune protiv menadžmenta Opšte bolnice Novi Pazar. Naime 37 lekara specijalista je potpisalo peticiju protiv direktora Meha Mahmutovića. Bez naše javne pobune ni njihova ne bi bila moguća. Jer u istoriji Novog Pazara je nečuveno da se lekari javno pobune protiv svog direktora. Naravno, tome je pomoglo i njegovo nesnalaženje na čelu ustanove u vanrednoj situaciji koja ju je zadesila.
Treća stvar koja je veoma bitna je da su jedno duže vreme protesti nastavljeni ispred Uprave Opšte bolnice Novi Pazar. Iz tih protesta je nastala i naša OCD Inicijativa slobodnih građana. Ovo je veoma važno jer je naš otpor formalizovan, tj. dobio je kakvu takvu strukturu i sada je svima jasno da smo mi tu da ostanemo. Ni najmanje nisam obeshrabren činjenicom da se na tim protestima okupljao relativno skroman broj ljudi. Treba imati u vidu da su prvi protesti protiv vijetnamskog rata u SAD okupili svega 40 ljudi. Kad se broj od 40 ljudi uporedi sa brojem stanovnika SAD onda smo mi u Novom Pazaru imali fantastičan uspeh.
Četvrta stvar je da je otpor štetnim potezima vlasti barem kada je u pitanju ovaj problem prestao biti fragmentisan. Do sada su se bunile samo pojedine grupe ljudi samo kada su njihovi interesi bili ugroženi. Recimo ugostitelji, taksisti, komunalci, i sl. Sada smo svi bili ujedinjeni bez obzira na naše verske, nacionalne, socijalne i ekonomske razlike. To naše jedinstvo je ono što je najviše uplašilo režim.
Na petom mestu bih istakao činjenicu da smo mi bili simbolički rečeno prvi koji su tokom pandemije naneli ozbiljan udarac režimu. Da stvar bude još bolja naš primer su sledili i drugi u Srbiji da bi kulminacija bila na protestima u Beogradu i Novom Sadu gde je policija upotrebila brutalnu silu.
Na kraju želim da istaknem ono čime nisam zadovoljan. Prvo, činjenicom da je Meho Mahmutović pribegao SLAPP tužbama – pokretanje velikog broja sporova sa ciljem zastrašivanja aktivista. To je učinio prema više ljudi koji su javno izražavali nezadovoljstvo njegovim radom na čelu Opšte bolnice Novi Pazar. Čitav pravosudni sistem mu je asistirao u tome. Neki od tuženih su platili dosuđene im kazne. Nekima je Meho Mahmutović u međuvremenu povukao tužbe iz njemu znanih razloga. Većinom se radi o medicinskim radnicima i moja procena je da je procenio da bi za njega samo suđenje bilo štetnije od presude. Kada sam ja u pitanju Meho je podneo 8 tužbi. Za tri su već donesene prvostepene presude na moju štetu ali se njegov advokat na njih žalio tako da je svih 8 procesa protiv mene i dalje u toku. U jednoj tužbi on traži 450.000,00 dinara, dok u ostalih 7 potražuje po 200.000,00 dinara tako da ako mu se sve tužbe usvoje moraću da mu platim ukupno 1.850.000,00 dinara.
Nisam takođe zadovoljan činjenicom da je Meho Mahmutović i dalje na čelu Opšte bolnice Novi Pazar i da nije odgovarao ni na koji način za prošlogodišnju katastrofu koju je izazvao u Novom Pazaru. On umesto da ćuti i da se drži ispod radara javnosti zloupotrebljava pravosudni sistem i preko njega vodi hajku protiv svakoga ko mu se javno suprotstavio.
Poseban problem je što režim stvorio situaciju da su nekažnjivi svi koji su mu bliski bez obzira šta su uradili. Jedini put do te nekažnjivosti je bespogovorna lojalnost režimu Aleksandra Vučića. Ti ljudi sa druge strane vrše stravičan pritisak na građane i građanke u našoj sredini. Kontrolišu sve bitne sfere života i ništa značajno u svakodnevnom životu običan građanin ne može da završi bez njih. Time se stvara moderno robovlasništvo po ugledu na zemlje Latinske Amerike. Ljudi onda umesto da ostvaruju svoja prava na regularan način oni to čine na neregularan način. Autocenzura se kao porodična vrednost prenosi sa kolena na koleno. Ljudi gledaju da se ne zameraju bilo kome jer nikad ne znaš kad ti ko može zatrebati. Sandžačke političke elite su ostale suštinski gluve i neme na stradanje sopstvenog naroda. Preče im je bilo da se ne zamere Aleksandru Vučiću i njegovom režimu nego da zaštite sopstveni narod od štetnih poteza tog režima. Zdušno su radili sa režimom da se protesti razbiju i da se ljudi razjedine po ovim ili onim osnovama. Da nisu to radili, da su se okrenuli sopstvenom narodu i da su makar prećutno podržali proteste sada bi nam situacija bila značajno drugačija. Da se minimum 100 ljudi pojavilo nekoliko dana zaredom Meho Mahmutović bi bio smenjen. Nekoliko stotina ljudi bi dovelo do toga da tužilaštvo protiv odgovornih lica podnese krivične prijave. Hiljadu ljudi koji stalno protestvuju dovelo bi do toga da Novi Pazar ODMAH dobije Klinički centar pa čak iako nemamo trenutno spremne kadrove na lokalu za takvu ustanovu. Režim bi nam doveo neophodne kadrove iz drugih sredina samo da ta 1000 ljudi ne protestvuje. Pošto se tih 1000 ljudi nije pojavilo na protestima mi samo imamo obećanja Aleksandra Vučića izrečena na televiziji da ćemo dobiti Klinički centar. Kada, to niko ne zna do njega samog.
Poenta svega prethodno napisanog je da se građanski aktivizam kada je u pitanju zajednica ipak isplati. Što više jedna zajednica podrži svoje građanske aktiviste to će pre poboljšati svoje stanje. Neće se oslanjati na nadu da će im deca i unuci živeti bolje. Oni će za svog života osetiti opipljiv napredak. Međutim, ako budu oklevali sa podrškom i ako ona bude mlaka time će učiniti da se ta njihova golgota produži bez ikakve jasne vizije kada bi mogli makar da ugledaju svetlo na kraju tunela. Izlazak iz tog tunela će za mnoge od njih biti misaona imenica.
Autor bloga je Aladin Paučinac.
Ovaj blog je načinjen uz podršku projekta Vlade Švajcarske „Zajedno za aktivno građansko društvo – ACT”, koji sprovode Helvetas Swiss Intercooperation i Građanske inicijative, kao i podršku Evropske unije. Mišljenja izneta u ovom blogu su mišljenja autora i ne predstavljaju nužno i mišljenja Vlade Švajcarske, Helvetas-a ili Građanskih inicijativa, niti Evropske unije.