Zaključak
Na nivou “ljudskopravaškog” pokreta u Srbiji postoji potreba za “koordiniranom specijalizacijom” koja bi, s jedne strane podrazumevala da se postojeći neformalni kontakti formalizuju u neku formu koordinacije, uz istovremenu specijalizaciju za pojedine vrste prava. Koordinacija bi bila u funkciji uspostavljanja sistema monitoringa ljudskih prava, razmene informacija i edukacije koja bi bila upravo u funkciji specijalizacije pojedinaca i organizacija.
Formiranje Banke podataka civilnog društva o kršenju ljudskih prava, koja bi bila na usluzi svim organizacijama i koja bi imala usaglašenu i međunarodno kompatibilnu metodologiju prikupljanja, verifikacije, arhiviranja i analize stanja kršenja ljudskih prava.
Trening program, koji bi bio u funkciji edukacije organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava, kao i organizacija koje se bave grupama koje su predmet kršenja ljudskih prava.
Kada podatak o nekonfrontirajućem pristupu ka državnim organima stavimo u kontekst ocene da skoro 50% organizacija smatra da se od 2000-te godine stanje poštovanja ljuskih prava u Srbiji nije popravilo, postavlja se pitanje iz kog razloga oragnizacije imaju ovakav uglavnom bezkonfliktni pristup? Ovaj fenomen možemo da posmatramo u svetlu nedostatka kapaciteta samih organizacija ili, pak, u svetlu nedefinisanih pravila o funkcionisanju organizacija civilnog društva, a pre svega u oblasti finansiranja, radnih odnosa i drugih propisa važnih za opstanak i delanje organizacija. Stoga je potrebno raditi na podizanju kapaciteta organizacija kako bi bile samostalne i u potpunosti kritične u svom delovanju.
Takođe smo mišljenja da bi bilo dobro obratiti pažnju i na oblast finansiranja organizacija koje je preovlađujuće projektno, a bazirano je na realizaciji pojedinačnih i, uglavnom, ad hoc projekata. Ovakva struktura finansiranja izaziva i lošu diverzifikaciju donatora, kao i malu mogućnost finansijskog planiranja što izaziva finansijsku nesigurnost organizacija na dugi rok.